Prirodno i zdravo za djecu u vrtićima


IMAM PRAVO JESTI ZDRAVO

Pravilna prehrana od fetalnog, preko dojenačkog razdoblja i dobi malog djeteta preduvjet je za optimalan rast i razvoj, a time i za formiranje zdrave odrasle osobe. Nepravilna dječja prehrana, osobito u fazama intenzivnog rasta, prema sadašnjim saznanjima utire put većini kroničnih bolesne djece i odraslih koje obilježavaju moderno doba. Prehrana u prvim godinama života ima značajni utjecaj na zdravlje, na sposobnost učenja, komuniciranja, analitičkog razmišljanja, uspješne socijalizacije i prilagodbe novim situacijama. Manjkava prehrana može biti odgovorna za slabiji kognitivni razvoj, smanjenu pažnju i koncentraciju te općenitu uspješnost u kasnijem životu.

Važni čimbenici koji imaju utjecaj na formiranje pravilnih prehrambenih navika djece uključuju roditelje, vrtiće, škole, medije, reklamne poruke u okolini i okolinu općenito. U tom utjecaju na prehrambene navike nikako ne treba zanemariti ni okruženje u kojem dijete jede. Navike jedenja stječu se rano u životu. Obiteljski objed, kojeg treba promovirati, može biti jedan od faktora koji će potaknuti usvajanje zdravih prehrambenih navika.

Preporuke za prehranu djece koje je 2006. godine dala Američka akademija za pedijatriju naglašavaju nužnost izbjegavanja svih strogih ograničenja u dječjoj prehrani, te važnost primjene raznolikih namirnica.

Pravilna prehrana je prehrana:

  • Koja energetski, nutritivno i zdravstveno odgovara djeci o kojoj vrtić skrbi,
  • Koja ima pozitivan i izravan utjecaj na cjelovit rast i razvoj djeteta,
  • Koja osigurava adekvatan unos svih važnih nutrijenata koji su važni za prevenciju mnogih bolesti u dječjoj dobi,
  • Koja ima zadaću i predispoziciju za dobro ispunjenje genetskog potencijala pojedinca,
  • Koja je znanstveno utemeljena,
  • Koja je zdravstveno ispravna,
  • Koja ima preventivan učinak na zdravlje od najranije dobi,
  • Koja potječe na razvoj, stvaranje i usvajanje pravilnih prehrambenih navika od rođenja.

Nepravilna i neodgovarajuća prehrana je prehrana:

  • Koja svojim sastavom ima nepovoljan utjecaj na trenutno zdravlje djece,
  • Kojom se u organizam unosi prekomjerna količina rafinirane hrane i hrana s visokim udjelom zasićenih masti i jednostavnih šećera,
  • Koja može provokativno utjecati na pojavu određenih patoloških promjena i stanja.

Prehrana u vrtiću planira se, provodi i kontrolira prema zakonskim propisima i prema energetskoj i nutritivnoj potrebi djece o kojoj vrtić skrbi.

Prehrana djece u vrtiću planira se prema:

  • Dobi djeteta
  • Dužini boravka djeteta u vrtiću (o čemu ovisi i broj obroka)
  • Godišnjem dobu – sezonski

U prehranu djece potrebno je unijeti: žitarice u juhama, domaće namaze, domaće kolače, domaće pudinge, prirodne voćne sokove, stalnu dostupnost vode, kvalitetno i preporučljivo meso, mlijeko i mliječne proizvode preporučljivo za konkretnu dob, domaće kompote, sezonsko voće i povrće, sušeno voće i orašaste plodove, biljna ulja, začine: jabučni ocat i limunov sok, svježe začinsko bilje.

Dnevna prehrana djece treba uključivati tri glavna obroka i dva do tri međuobroka. Glavni obrok trebao bi sadržavati lako probavljivo meso, ribu ili jaja, žitarice i povrće. Za međuobrok djeci je najbolje ponuditi svježe ili suho voće, povrće, sir, namaz od mahunarki ili ribe, manji komad kolača i sl.

Tijekom dana djetetu treba nuditi vodu prema izraženoj potrebi, a osobito je važno nuditi vodu maloj djeci koja još ne znaju sama izraziti žeđ. Od drugih napitaka možemo im ponuditi prirodne voćne sokove ili voćne čajeve bez kofeina i teina. Količina hrane u obroku ovisi o dobi djeteta, jednako kao i sastav obroka i način pripreme.

ZDRAVO OD PRVOG DANA

Roditelj ili odgojitelj odgovoran je za osiguravanje zdravih namirnica djetetu. Dijete pak treba samo odlučivati što će jesti i u kojoj količini; ovakvim se pristupom djecu uči da poštuju vlastito tijelo, da prepoznaju stanja gladi i sitosti, te da sukladno tome odlučuju kada će i što jesti. Prisilom se djetetu šalje kriva poruka da se u prepoznavanju vlastitih osjećaja i određivanju količine hrane koju će pojesti treba oslanjati na druge, a ne na sebe.

Savjeti:

Pobrinite se da djetetu uvijek budu ponuđene tri ili četiri zdrave namirnice, uključujući svježe voće i povrće.

Omogućite mališanima da najmanje sat i pol dnevno provodu u nekoj vrsti tjelesne aktivnosti.

Oblikujte i održavajte rituale pri obrocima – neka vam djeca u tome pomognu.

Hranu koja je zdrava nudite zato što je zdrava, bez pogodbi.

KAKO POMOĆI DJETETU DA PRIHVATI NOVE OKUSE I HRANU

U prvom redu treba uzeti u obzir da se djeca međusobno razlikuju u svojoj sklonosti prema isprobavanju novoga općenito, pa tako i hrane. Sva su djeca u određenoj mjeri izbirljiva. Istraživanja pokazuju da je izbirljivost djece najmanje izražena u ranoj dobi, do dvije godine starosti pa to je to razdoblje posebno prigodno za upoznavanje novih okusa i prihvaćanje nove hrane uz najmanje otpora. Važno je da dijete u svojoj okolini uočava ona ponašanja za koja želimo da ih dijete usvoji. Zajedničko uživanje u novoj i manje poznatoj hrani olakšat će njezino prihvaćanje. Ugodan i poznati ritual jedenja, u ljubaznoj i smirenoj okolini, bez požurivanja i ometanja omogućit će usredotočenost na hranu, njezin okus, miris, izgled i njena različita druga svojstva.

Namirnice koje dijete odbija, a koje je potrebno unijeti u dječju prehranu, djetetu treba nuditi više puta. Ne treba očekivati da će ih dijete prihvatiti odmah. Djeca se postupno privikavaju na nove okuse i za to je potrebno vrijeme.

S obzirom na individualne razlike u okusnoj osjetljivosti moguće je da dijete neke okuse u određenom jelu zapaža okusnu komponentu koju mi ne osjećamo, a koja ga odbija. Ponekad je bolje odustati, nego prisiljavati djecu na nešto što ona nikako ne žele.

Moguće je organizirati različite  aktivnosti i igre koje će djetetu pomoći da upozna i zavoli novu hranu; od pogađanja hrane po okusu, mirisu, opipu i sl.,  pa sve do stvarne pripreme pojedinih jela u starijoj predškolskoj dobi djeteta. Na taj način moguće je djetetu približiti nove okuse na zabavan i zanimljiv način, djelujući pri tome u smjeru stvaranja pravilnih prehrambenih navika.

PSIHOLOŠKI ASPEKETI (NE)JEDENJA

Obično su dva osnovna razloga zbog kojih djeca ne žele jesti: realni (fiziološki) i „nerealni“ (psihološki). Važno je ne zanemariti ni jedan od ovih uzroka neredovite ili nepravilne prehrane djeteta jer su im posljedice jednake.

Fiziološki razlog nejedenja najčešće je povezan s činjenicom da dijete jednostavno nije gladno. Neka djeca, baš kao i odrasli, jedu veće količine hrane u manje navrata, druga jedu manje količine hrane u više navrata. Fiziološko nejedenje stvar je individualnih razlika u ritmu i potrebi uzimanja hrane.

Psihološki razlozi nejedenja najčešće nadmašuju potrebu za uzimanjem hrane. Dječje odbijanje hrane ili izbirljivost nisu rezultat zaokupljenosti tjelesnom težinom već nekih drugih čimbenika, poput neprihvaćanja novih okusa, želje za privlačenjem pažnje, želje za održavanjem nekih rituala kod hranjenja i sl.

Odbijanje hrane, koje je samo po sebi zabrinjavajuće za sve one koji djetetu žele dobro, može postati put do zadovoljavanja djetetove potrebe za pažnjom odraslih. Roditelji i odgojitelji tada su prisiljeni intenzivnije i individualnije baviti se djetetom koje ne jede. Dakle, nejedenje može biti simptom pojačane potrebe djeteta za pažnjom i prihvaćanjem, bilo u svrhu „manipuliranja“ odgojiteljem ili roditeljem, bilo zbog činjenice da je dijete realno „zaboravljeno“ ili zanemareno.

U literaturi se ospisuje i poseban oblik izbjegavajućeg ponašanja vezanog uz hranu – tzv. sveobuhvatno odbijanje hrane. Ono je vrlo rijetko i javlja se kao odgovor na neku traumatsku situaciju. Djeca odbijaju jesti, piti, govoriti, hodati i brinuti se o sebi. Kao posljedica takvog ponašanja javlja se gubitak tjelesne težine. Ovaj poremećaj zahtjeva detaljnu obradu i tretman stručnjaka.

S druge strane, psihološko nejedenje moguće je spriječiti tako da se djetetu ne dopusti „manipuliranje“ kojim će roditelju ili odgojitelju diktirati sastav, ritam i količina hrane jedući samo ono što „voli“, a to su obično slatkiši i druga nezdrava hrana. Istovremeno, pružanje primjerene brige, nježnosti i pozornosti djetetu, spriječit će odbijanje hrane iz ovih razloga.

U dječjim vrtićima kao institucionalnoj formi odgoja, odnos odgojitelja prema djetetovom uzimanju hrane svodi se na navođenje djeteta da proba, kuša makar zalogaj neke njemu nepoznate hrane. Dijete ne treba „sve na tanjuru pojesti“, i ne prisiljavati ga se da jede ono što doista ne voli. U principu, dijete samo odabire kada mu je dosta, a ritam hranjenja je fleksibilan, ali pravilan (doručak-voće-ručak-užina), s „propisanim“ zdravim sastojcima hrane. No neka su djeca navikla kod kuće odbijati hranu jer će roditelj na kraju popustiti i dati im ono što djeca vole, samo ako budu dovoljno uporna. Jasno je onda da će djeca s takvim obiteljskim odgojem i drugdje (pa tako i u vrtiću) pokušavati upornošću doći do onoga što vole, makar se trebali strpjeti do odlaska kući.

HRANJENJE DJETETA S CEREBRALNOM PARALIZOM

Cerebralna paraliza je sveobuhvatan naziv koji se uobičajeno koristi da bi se označila grupa stanja koja su karakterizirana motornom disfunkcijom izazvanom neprogresivnim moždanim oštećenjem u prenatalnoj, perinatalnoj ili ranoj postnatalnoj dobi. Ovo stanje utječe na djetetovu sposobnost kretanja, držanja tijela i izvođenju  pokreta. Takva oštećenja i poremećaji ometaju rast i učenje djeteta, otežavaju odgojno-obrazovne procese i izvođenje aktivnosti u svakodnevnom životu, a između ostalog izazivaju i poteškoće u hranjenju.

Od rođenja, odnosno od faze sisanja, postoji problem hranjenja vezan uz različite faze razvoja djeteta s cerebralnom paralizom. Neki od problema mogu biti i neusvojeni obrasci žvakanja, zagriza i pojačanog slinjenja, dakle ograničeni pokreti usana, jezika i vilice. Teškoće hranjenja osim navedenog proizlaze iz nemogućnosti zauzimanja odgovarajućeg posturalnog položaja (sjedenje) i nemogućnosti kontrole pokreta glave.

Vrijeme hranjenja bi trebalo uskladiti s uobičajenim ritmom u obitelji (vrtiću). Često se događa da se dijete s teškoćama hrani prije ili poslije ostalih, što umanjuje djetetovu socijalnu ulogu i ono se osjeća izolirano i drugačije. Hranjenje mora protjecati bez žurbe. Pokušajte djetetu dati dovoljno vremena  kako bi u hranjenju aktivno sudjelovalo i uživalo u okusima hrane. Hranjenje treba provoditi u ležernoj atmosferi i ugodnom ambijentu, bez nervoze. Pričajte i čavrljajte za vrijeme obroka. Ručak s obitelji i drugom djecom u vrtiću može motivirati za samostalno hranjenje, pokušajem oponašanja druge djece i ukućana. Osigurajte provođenje aktivnosti u prostoru u kojem se aktivnost uobičajeno provodi. Osigurajte da površine stola, tanjura i poda nisu skliske, jer time postižete stabilnost pribora za hranjenje, zdjelice ili tanjura. Odgovarajućim poziciranjem djeteta utječete na kvalitetu izvedbe aktivnosti. Pravilno poziciranje podrazumijeva da su glava i trup u srednjem položaju, tako da je težina tijela jednakomjerno raspoređena na oba kuka. Kako bi se djetetu omogućilo pravilno sjedenje, stolac mora biti tvrd, stabilan i čvrst, a naslon stolca pod pravim kutom u odnosu na sjedalicu. Potrebno je uskladiti visinu stola za kojim dijete jede. Stopala moraju biti na podlozi. Glavu djeteta treba stabilizirati pridržavanje ili fiksacijom za naslon stolca, osobito za vrijeme gutanja zalogaja. Ako postoji mogućnost da se dijete laktovima osloni na podlogu stola, time se može omogućiti stabilnost glave. Stimulirajte žvakanje masažom ili manipulacijom obraza djeteta nakon što uzme malo hrane. Omogućite djetetu da samostalno uzima hranu koju ste mu stavili ispred usta.

Osposobljavanje djeteta za hranjenje zahtijeva strpljenje, vrijeme, energiju, znanje i odlučnost, ali je korisno i dragocjeno za dijete s cerebralnom paralizom jer mu na taj način pružamo priliku da u okviru svojih mogućnosti postane samostalno i neovisno.

Djeci s cerebralnom paralizom potreban je kontinuitet i smislena provedba aktivnosti hranjenja, s obzirom na dob, poteškoće i individualne potrebe. Trebamo ga promatrati kao cjelokupnu osobu i ne sagledavati ga kroz njegova oštećenja i njegove nedostatke, nego ga prihvatiti sa svim njegovim potencijalima i, što je najvažnije, omogućiti mu i pomoći da te potencijale i ostvari.

Pripremila: Nikolina Tarcal,

odgojitelj predškolske djece

Izvor: «Dijete Vrtić Obitelj»,

časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima,

broj 51/proljeće 2008.