Prilagodba na dječji vrtić

Na početku svake pedagoške godine susrećemo se s velikim izazovom za sve, kako djecu, tako i roditelje i odgojitelje, a to je adaptacija ili prilagodba djece na dječji vrtić.

O pojmu prilagodbe

Adaptacija je razdoblje prilagođavanja djeteta na vrtić, uspostavljanja socioemocionalnih veza i komunikacije između odgojitelja, djeteta i roditelja. To vrijeme u kojem se dijete, odgajatelj, ali i roditelj prilagođavaju novonastaloj situaciji. Adaptacija na vrtić podrazumijeva krizu koja je bolna zato što se u djetetovom životu previše toga mijenja, primjerice odnos prema njemu, njegova prava, pojavljuju se nove obaveze. Djetetu se nije lako naviknuti na zahtjeve da bude samo „jedno od…“ a ne „jedino“. Navedeno traži vrijeme i prilično visoke adaptivne sposobnosti djeteta, osobito kada je riječ o jedincu u obitelji. Ako govorimo psihološkim terminima, govorimo o teoriji potreba, prema tome, mogli bismo reći da djeci trebamo zadovoljiti potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Zadatak je vrtića, dakle, osigurati sigurno i stabilno okružje, atmosferu u kojoj se razumiju, prihvaćaju i podržavaju djetetovi osjećaji.

Privrženost i separacijska anksioznost

Nastavno na teoriju potreba, pripadanje/privrženost je snažna emocionalna povezanost između dvoje ljudi, obično onih koji su jedno drugom posebni i važni u životu. Njihova interakcija izaziva ugodu i radost, a u stresnim trenucima njihova prisutnost može utješiti. U dječjoj psihologiji, riječ je o emocionalnoj vezi između djeteta i njegovog skrbnika, a ta veza razvija se s vremenom kroz interakciju.

U procesu prilagodbe, privrženost je izuzetno važan pojam jer, upravo u trenucima faze jasno usmjerene i maksimalne privrženosti, najčešće prema majci, dijete kreće u vrtić.

Nekoliko je faza privrženosti, a to su:

  1. faza predprivrženosti traje do 2. mjeseca života, a u toj fazi dijete pozitivno reagira na svako ljudsko lice.
  2. faza nastanka privrženosti traje od 2. do 8. mjeseca tijekom koje djeca pozitivno reagiraju, odnosno privržena su samo poznatim osobama.
  3. faza, između 8. i 24. mjeseca, dolazi do jasno usmjerene privrženosti, najčešće prema majci.

U toj dobi dijete pokazuje separacijsku anksioznost (strah od odvajanja), odnosno tjeskobu prilikom odvajanja – plače i buni se, no majčin povratak ga smiruje. Drugim riječima dijete svoju privrženost izražava emocijama sreće kada je majka u blizini i emocijama straha i tuge kada majka odlazi. Nakon 24. mjeseca, dijete dovoljno sazri da razumije neke činitelje koji utječu na roditeljske odlaske. Tada dijete shvaća da mame nema samo neko vrijeme dok nešto ne obavi, ali da će se sigurno vratiti pa se „prosvjedi“ oko odvajanja smiruju.

Prilikom prvog dolaska u jaslice ili vrtić dijete se osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno, grčevito se drži za roditelja, plače ili na neki drugi način iskazuje svoju tugu zbog razdvajanja. To su tipične reakcije za separacijsku anksioznost uzrokovanu strahom od odvajanja i strahom od nepoznatih osoba, koji se kod djeteta javlja s oko 8 mjeseci starosti, a vrhunac doseže u drugoj godini života (18 mjeseci). Za roditelje je važno znati da je malo separacijske anksioznosti normalno jer takvo ponašanje pokazuje da su dijete i roditelj razvili kvalitetnu povezanost.

Tipovi i trajanje adaptacije

Mnogi se pitaju, postoji li određeno vrijeme koje je potrebno za prilagodbu. Međutim, na to pitanje je nemoguće dati konkretan odgovor. Svako dijete je svijet za sebe i faza prilagodbe može biti duža ili kraća. U svakom slučaju važno je da roditelji budu strpljivi te da daju sve od sebe kako bi se prilagodba odvila što brže i „bezbolnije“.

Kako će proteći adaptacija djeteta ovisi o nekoliko čimbenika, kao što su:

  • starost djeteta – lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca
  • dosadašnji kontakti s većim brojem djece i odraslih – kakva iskustva dijete ima u odvajanju od roditelja
  • individualne osobine djeteta, stupnju njegova razvoja i zdravstvenom stanju
  • tome je li i na koji način dijete pripremano na polazak u jaslice/vrtić
  • redovitost dolaženja u ustanovu tijekom perioda prilagodbe – izostanci produžuju vrijeme prilagodbe

Dugotrajniju i težu prilagodbu obično imaju mlađa djeca (zbog straha od odvajanja), pretjerano zaštićivana i tzv. razmažena djeca (bila su stalno u centru pažnje kod kuće, a takvu pretjeranu pažnju u vrtiću ne mogu imati), djeca „teškog“ temperamenta (često neraspoložena djeca, djeca koja burno reagiraju na neugodu, ne prihvaćaju utjehu i odgodu zadovoljenja potrebe, teško se prilagođavaju promjenama), djeca koja su imala ranija negativna iskustva u odvajanju od roditelja i djeca s posebnim potrebama upravo zbog svojih specifičnih potreba.

Trajanje adaptacije različito je od djeteta do djeteta, no postoji nekoliko uvriježenih podjela:

  1. laka adaptacija – reakcije i promjene u ponašanju djeteta se normaliziraju tijekom 10 – 15 dana boravka u vrtiću,
  2. adaptacija srednje težine – promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka djeteta u vrtiću i
  3. teška adaptacija – promjene i poremećaji u ponašanju traju 2 – 6 mjeseci, često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti i drugo).

Potrebno je imati na umu da se problemi prilagodbe djece na dječji vrtić mogu ponovno pojaviti nakon blagdana, praznika, kao i pri ozbiljnoj promjeni okolnosti kao npr. rođenja novog djeteta u obitelji ili maminog/tatinog odlaska na službeni put.

U procesu adaptacije dijete može pokazivati nekoliko vrsta reakcija:

  • EMOCIONALNE REAKCIJE: emocionalne reakcije koje dijete doživljava, najčešće su strah i tuga, no mnoga djeca pokazuju i izraženu ljutnju i to ne samo prilikom odvajanja od roditelja nego i pri ponovnom susretu.
  • PONAŠAJNE REKACIJE: budući da većina djece ne može verbalno izraziti svoje emocije, one se očituju na različite načine, na primjer: djeca plaču, viču, udaraju, odbijaju jelo i kontakt s drugom djecom ili odgajateljicama i slično.
  • TJELESNE REAKCIJE: neka djeca se suzdržavaju od bilo kakvog izražavanja emocija, no one se tada manifestiraju u tjelesnim reakcijama: glavoboljom, bolovima u trbuhu, povraćanjem iako nisu bolesna, poremećajima jedenja i/ili spavanja i slično.
  • REGRESIJA U PONAŠANJU POVRATAK NA RANIJE FAZE RAZVOJA : Ponekad se događa i regresija u ponašanju, odnosno povratak na ranije faze razvoja. Drugim riječima, ponekad se djeca, koja su prohodala, vraćaju u fazu puzanja, ili oni koji su prestali nositi pelene – ponovno imaju potrebu za njima.

Kod ovakvih reakcija, karakteristično je pri tom da se nakon roditeljevog odlaska djetetovo ponašanje mijenja, odnosno dijete se smiruje i ne misli na roditelja. Zašto? To je posljedica stresa koje dijete proživljava pri rastanku s obiteljskim domom i dolasku u nove za njega neuobičajene uvjete.

U fazi adaptacije jako su važne roditeljeve reakcije na djetetov polazak u vrtić. Najbolje bi bilo da je roditelj smiren i da ne pokazujete svoju zabrinutost. Naime, djeca imaju izuzetnu sposobnost prepoznavanja i osjećanja roditeljevih emocija jer im one pomažu u tumačenju situacije. Ako dijete osjeti roditeljevu nesigurnost i strah, i samo će se tako osjećati. Djeca se u novim situacijama ne znaju ponašati pa opažaju i oponašaju svoje roditelje.

Većina roditelja ne očekuje stres kod svog djeteta. Dapače, očekuju od njega pozitivne reakcije na vrtić, naročito u odnosu na drugu djecu (“On/ona jako voli biti s djecom“). Kada se ne ispune njihova očekivanja (jer je dijete reagiralo plačem, agresijom, povlačenjem i slično), kod roditelja se javljaju nepovjerenje (prema vrtiću, odgojiteljima i slično), osjećaj nesigurnosti (u sebe kao roditelja, u novonastalu situaciju i slično) i neke druge emocije.

Sve su reakcije odgovor djeteta na stres i prolaznog su karaktera, one će nestati kada se dijete prilagodi i navikne na novu sredinu te kada se tamo bude osjećalo sigurno.

KAKO PRIPREMITI DIJETE NA JASLICE/VRTIĆ

  • Češće razgovarati s djetetom o polasku u vrtić na način: „Vrtić je mjesto gdje ima puno igračaka i djece.“, „U vrtiću se tete znaju igrati zanimljivih igara.“
  • Pričati što će se sve raditi u vrtiću i kako će teći njegov boravak
  • Prilagoditi ritam djetetova života u obitelji onom kojim će živjeti u vrtiću
  • Osamostaljivati dijete u oblačenju, svlačenju, održavanju higijene i prehrane
  • Nikako ne plašiti dijete vrtićem!! (tamo se mora sve pojesti, mora se spavati, vidjet ćeš ti kad dođeš u vrtić kod tete i slične izjave)

ŠTO ČINITI KADA DIJETE KRENE U JASLICE/VRTIĆ

  • Poželjno je da prve dane (1-2 tjedna) dijete dolazi u vrtić na kraće vrijeme. Vrijeme boravka će se postepeno produživati.
  • Aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi.
  • Redovito dovodite dijete u vrtić jer svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u vrtiću – povratak roditelja nakon određenog vremena).
  • Ponesite sa sobom predmet uz koji je dijete emocionalno vezano (prijelazni objekt) i uz koji se može umiriti (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.)
  • Važno je ostvariti dobar kontakt s odgojiteljem. „Tete“ postaju vrlo važne osobe u životu djeteta i ono će biti smirenije i osjećat će se sigurnije ako vidi da njegova mama i „teta“ ljubazno razgovaraju.
  • Tijekom perioda adaptacije nije poželjno navikavati dijete na nove oblike ponašanja (odvikavanje od bočice, dudice, pelena). Ako poželjno ponašanje nije usvojeno prije polaska u jaslice/vrtić tijekom adaptacije nije ga dobro poticati, već ga je potrebno ostaviti za vrijeme kada se dijete prilagodi novim promjenama u svome životu.
  • Po povratku iz vrtića, dobro je više vremena provoditi s djetetom (šetati, igrati se, pričati priče, pokazati interes za njegove doživljaje iz vrtića.

KAKO POSTUPATI KOD OSTAVLJANJA DJETETA

  • u terminima koje dijete razumije, definirati količinu vremena koju će dijete provesti samo, bez roditelja (npr. “Idem na posao” i slično).
  • naglasiti potpunu vjerojatnost svog povratka (“Kad to obavim vratit ću se po tebe.”)
  • definirati aktivnosti u koje se dijete može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću (“Ti se igraj s kockama dok se ja ne vratim po tebe.”).
  • navesti odgojitelja kao osobu koja će se brinuti o djetetu (“Teta će te čuvati dok se ja ne vratim.”).
  • kratko se opraštati s djetetom – dugo smirivanje djeteta ili ponovno vraćanje jer dijete plače, ne preporuča se; dijete će ubuduće plakati duže očekujući da se roditelj vrati. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i slično).
  • Pri povratku po dijete roditelji se ne bi smjeli zadržavati dugo u sobi kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu. Sa svojim djetetom mogu se, prema želji i potrebi, zadržati i poigrati na hodniku.

Izvori:

  1. https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/priprema-djeteta-za-vrtic/
  2. https://vrtic-bubamara-kneginec.hr/2020/01/16/adaptacija-djeteta-na-boravak-u-vrticu/
  3. https://vrtic-tatjanemarinic.zagreb.hr/?id=55
  4. https://vrtic-srednjaci.zagreb.hr/default.aspx?id=54
  5. http://psiholog-za-djecu.com/savjetovanje/12-priprema-pozor-sad-idemo-u-vrtic
  6. http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/prilagodba-djece-na-vrtic-kako-u-vrtic-bez-straha/
  7. https://vrtic-malesnica.zagreb.hr/default.aspx?id=104

Katarina Ćosić, stručna suradnica pedagoginja