Naše dijete, videoigre, Internet i televizija

Naše dijete, videoigre,

Internet i televizija

Autori :

Nessia Laniado, Gianfilippo Pietra

Studio TIM, Rijeka, 2005.

Pripremila : Nikolina Tarcal

Svrha ove knjige :

Namjera ove knjige jest ponuditi sredstva koja će omogućiti da i dalje ostanemo

prisutni u životima djece, a da elektronski mediji na nas manje utječu, s ciljem da se :

  • razumije utjecaj elektronskih medija na djetetov način razmišljanja
  • spoznaju dobre i loše strane
  • postanu sredstvo napredovanja i rasta, ne izolacije
  • odrede granice uporabe koje će se i provoditi
  • znaju razlikovati i prepoznati vrijedni sadržaji
  • nova sredstva umjetne inteligencije usmjere ka intelektualnom i emocionalnom razvoju, a ne izolaciji

Raskorak između generacija

Promjene što su, da bi se ostvarile, iziskivale tisućljeća ili stoljeća, u sadašnjosti se odvijaju tijekom dvadeset, deset ili pet godina. Raskorak je vidljiv kod posljednjih generacija, između učenika osnovne i srednje škole. Prema institutu za političke, ekonomske i društvene studije, u osnovnim je školama svaki drugi učenik navikao na uporabu računala, a svaki šesti “surfa” internetom. U najvećem broju slučajeva računalo služi za igru.

Početkom prošlog stoljeća roditelji su, zajedno s moralnim vrijednostima, vlastitoj djeci prenosili največi dio spoznaja potrebnih za život. Danas su djeca ta koja roditelje uče kako “surfati” Internetom ili kako putem e-maila poslati teti obiteljsku fotografiju.

Roditelji su često sumnjičavi prema nepreglednoj količini podataka, stranica, slika i prizora što su djeci dostupna putem računala. Prestrašeni njihovim sposobnostima da se vrlo lako snalaze s nama nerazumljivim programima, traženju novosti na Internetu, igrom žestokih virtualnih borbi, žale da su se vremena promijenila i da mladost više nije kao nekada bezbrižno razdoblje. Ali ipak, putem računalnog zaslona djeca mogu istražiti cijeli svijet.

Televizija

Iako svi žele smanjiti gledanje televizije, ona se i dalje nastavlja gledati, dopušta joj se da prodre u najintimnije pore obiteljskog života, da se miješa s našim razgovorima tijekom obroka, da našoj djeci poželi dobro jutro ili laku noć? Sve se istraživači slažu sa tvrdnjom da djeca provode sate ispred televizora jer nemaju što drugo raditi. Francuski odgojitelj Mariet smatra da “Gdje televizija nema jaku konkurenciju, ona nastoji zauzeti cijeli prostor do posljednjeg dijela slobodnoig vremena. Televizija obožava prazninu.”

Dok čitanje slikovnice djetetu omogućuje da iskaže trenutačne primjedbe te da prekine čitanje kako bi postavilo pitanje, brzi ritam filmova i crtića ne dopušta takav luksuz. Promjene prizora odvijaju se velikom brzinom, a jake i agresivne boje, vika, buka i pucnjevi prate pokrete likova. Djeca nemaju koncept prostora i vremena i njihov način razmišljanja je konkretan pa ono što vide na televiziji djeca smatraju dijelom stvarnosti te je utjecaj na njihovu psihu daleko razorniji nego kad bi imali objektivan odmak od prikazanog te kada bi se prizore smatralo rezultatom mašte.

Prema brojnim istraživanjima televizija izaziva sljedeće :

  • stvara izmišljen svijet
  • izaziva lažna sjećanja
  • uzrokuje probleme s pažnjom i koncentracijom
  • izaziva ravnodušnost
  • uči nasilju

Postoje tri različita načina gledanja televizije :

  1. TV KAO STRAST – dijete bira određenu emisiju, tj. Ne uključuje TV da bi vidjelo čega ima. Ono zna što želi gledati. Sadržaj mu je važan, a vrijeme koje posvećuje televiziji je ograničeno – ukoliko se ne slažemo s djetetovom strasti, možemo raspraviti s njime tako da produbimo temu razrađujući i problematizirajući njegovu zaluđenost ili ga možemo upoznati s boljim načinima provođenja vremena. U ekstremnim slučajevima bilo bi nužno razgovarati s kompetentnom osobom.
  2. TV KAO ZAKRPA – to je najčešći slučaj. Dijete nema što raditi, ne bavi se ničim, nema hobi ili kućnog ljubimca o kojem bi brinulo, uopće ne čita. Zbog dosade i psihičke lijenosti sjedi pred televizorom. Da bi se borilo protiv TV – a kao zakrpe, djetetu treba ponuditi neke aktivnosti : uključiti ga u neku skupinu, upisati na neki tečaj, pomoći muda pronađe prijatelje ili hobi ( skupljanje sličica, markica, kamenčića, lutaka.. )
  3. TV KAO TAPETE – TV se ne gleda, nego se vidi. Ne sluša se, nego se čuje u pozadini. Ako djetetu treba društvo dok nešto radi, umjesto televizije ponudimo mu glazbu. Skupina ruskih znanstvenika, nakon što su predškolskoj djeci puštali jedan sat dnevno glazbu, uočila je u mozgu porast alfa valova koji su odgovorni za kreativnost, povezanost misli te sposobnost imaginativnog zamišljanja.

Počevši od malih nogu dijete se može naučiti čitati i razumjeti ono što vidi na TV ekranu. Počinje se s crtanim filmovima, postavljaju se pitanja i slušaju odgovori na temelju kojih ćemo moći spoznati djetetovu razinu razumijevanja i izbor programa koje je sposobno pratiti. ( Što misliš, je li Superman pravi ili izmišljeni lik? Zašto to misliš? Što misliš, je li stvarno ono što čini mačak Silvestar? I sl. )

PRAVILO PET “NIKADA” :

  • nikada ne gledati televiziju rano ujutro
  • nikada ne gledati televiziju nakon sata za odlazak na spavanje
  • nikada ne gledati televiziju tijekom obroka
  • nikada ne gledati televiziju u svojoj sobi
  • nikada ne kazniti dijete zabranom gledanja televizije

Videoigre

Nakon analize sadržaja videoigara u konačnici postoji samo jedna virtualna varijanta klasičnih igara što su stoljećima zabavljale djecu : borba, pustolovina te oponašanje djelatnosti i postupaka odraslih.

Pozitivni utjecaji videoigara na djecu

Velik dio aktivnosti jedne video igre traži usvajanje niza sposobnosti te složenog usklađivanja osjetila i motorike do zahtjevnijih procesa logičke dedukcije, izračuna i strateških predviđanja. Da bismo se uvjerili u to treba samo sjesti za tipkovnicu i probati.

Videoigre dakle :

  • potiču misaone procese – svaka promjena prizora, jačine glazbe ili tonaliteta glasa aktivira kao odgovor moždane stanice, čime se stvaraju nove veze
  • potiču asocijativno mišljenje – tko poznaje videoigre, razumije ono što se naziva “ikoničkim” jezikom. Umjesto na linearan način, kao što je slučaj s tiskanom stranom, napreduje se putem asocijacija. Naviknuti se od malih nogu na ovakav pristup je prednost jer on je već ušao u opću uporabu ( primjer : prilikom vaganja voća u trgovinu do cijene dolazimo pritiskom na tipku slike odabranog proizvoda )
  • podupiru intuiciju i hipotetično mišljenje – igrač ne zna koja pravila određuju ponašanje pojedinog junaka već ih treba uočiti promatranjem. Igrač ne treba samo razriješiti prepreke, nego i aktivirati induktivne procese.
  • pospješuju koordinaciju pokreta – igrajući videoigre dijete aktivira sva osjetila i tako ih usklađuje
  • predstavljaju nepristrane učitelje opremljene neiscrpnom strpljivošću – videoigre su nepodmitljivi učitelji, nemaju simapatija, ne može ih se zavesti umiljavanjem niti djelovati na njih antipatijama. Potpuno su nepristrane i podjednako djele nagrade i kazne. Iznad svega se neumorne i nikada ne gube strpljenje. Tko je među nama voljan započeti igrati neku igru po milijunti put ispočetka bez pokazivanja imalo nervoze?
  • oslobađaju emocije – u najvećem broju igara psihologija junaka je prilično surova, ali i u takvom slučaju “staviti se u tuđu kožu” zahtjeva od djeteta priličan napor kako bi se oslobodilo vlastite prirođene egocentričnosti
  • mogu biti korisna pomagala u učenju – odgojne su videoigre pune podataka koji se lako pamte jer su vezani uz priču ili uključeni u prizore što pobuđuju jake emocije. Imaju za prednost što je njihov pripovjedački okvir jednostavniji za zapamtiti od čitanja suhoparne stranice
  • nude trenutačnu nagradu – videoigre omah daju povratnu informaciju. To je vrlo važno sredstvo u procesu učenja jer se dijete potiče na ponovne pokušaje i ohrabruje da nastavi.

Rizici i opasnosti što ih donose videoigre

  • virtualni idoli – kao što idoli ukidaju granice između nedodirljivosti i obožavatelja, na isti način elektronski mediji nastoji poništiti posrednički odnos između gledatelja i stvarnosti
  • trend – videoigra postaje način života – način života, sličice, igračke, čokoladice, majice, ruksaci..

Kako se pravilno postaviti prema videoigrama

  • kontolirajmo izbor igara – u ocijeni videoigre vodimo računa o interaktivnosti ( veću vrijednost za djetetov razvoj imaju igre koje, osim refleksne sposobnosti koordiniranja vida s pokretima ruku, zahjevaju maštu, logičko-matematičke sposobnosti te stvaralaštvo), radnji ( potrebno je pomno provjeriti da sadržaj igre ima pozitivne vrijednosti, kakve želimo prenijeti djeci ), tehničkoj kvaliteti
  • mijenjamo vrste igara – vodeći računa o uzrastu djece
  • potičimo razmjenu igara s prijateljima – igre su uvijek predstavljale način upoznavanja i ulaznicu za sklapanje prijateljstva
  • ograničimo vrijeme igranja – odredimo vrijeme koje dijete može posvetiti igranju i postavimo hijerarhiju. Savjetuje se da djeca ne igraju ujutro kada se probude, niti kasno navecer.
  • Povremeno igrajmo sa djecom
  • nemojmo postaviti videoigre u dječju sobu – postoji opasnost da roditelji izgube bilo kakvu mogućnost kontrole njihove uporabe
  • zabranimo djeci da grickaju ili jedu ispred ekrana – to je postupak suprotan svakoj postavci pravilne prehrane
  • provjerimo djetetov položaj tijela ispred ekrana – važno je da se dijete nauči ravno držati trup, a vrat u opuštenom položaju. Savjetuje se korištenje uredske stolice, a igra bi se trebala prekinuti svakih 30 minuta, radi istezanja.
  • Regulirajmo položaj ekrana – ekran treba biti malo niži od visine pogleda, a idealna udaljenost je 50-70 cm.

Jedan “klik” po tipkovnici i svijet se otvara

Računalo, jedno vrijeme predmet obožavanja, postupno se pretvorilo u banalni kućanski aparat kao što je stroj za usisavanje prašine ili stroj za pranje rublja. U skladu s time, sve se više snižava dobna granica djece koja sjedaju za njegovu tipkovnicu te rukuju njome gotovo urođenom ležernošću. U trećoj godini dijete “klika” mišem, u četvrtoj-petoj godini počinje se koristiti grafičkim programima, u šestoj počinje “surfati” mrežom.

Čemu služi internetska mreža

  • slanje i primanje poruka – elektronička se pošta čini najjednostavnijom. Predstavlja virtualni razvoj dopisivanja oslobođen svega opipljivog (omotnica, poštanskih marki/ureda..)
  • surfanje mrežom – slučajno ili zbog radoznalosti, šestogodišnje dijete može pristupiti tajnama ili temama od kojih je svojedobno bilo zaštićeno, kao što je rat, epidemija, pedofilija, nasilje, pornografija, rasizam..prvo pravilo koje ističu svi stručnjaci glasi : NEMOJTE IH PUSTITI SAME. Postavite računalo na mjesto gdje ga svatko od ukućana može vidjeti
  • razgovaranje ili chatanje

Steći umjetnost postavljanja pitanja

Istražujući Internetom, dijete postupno uči sređivati vlastite misli te stvara hijerarhiju među riječima, ali i pojmovima : od općih prema konkretnim ;

  • pomozimo djetetu da nađe riječi kojima će definirati ono što traži – trebamo pomoći djetetu da pronađe odgovarajuće riječi kako bi točno odredilo ono što traži
  • ukažimo mu na ljepotu istraživanja – surfati internetom izgleda kao naći se na brodu koji kruži svijetom ; susreće se bezbroj nepoznatih stranica, zanimljivih imena, priča, novosti i maštarija
  • neka nam njegova znatiželja bude izgovor da ga uputimo u čitanje – ako dijete nečime ostane iznenađeno, iskoristimo priliku da mu pročitamo cijelu priču o tome
  • smatrajmo internet prilikom za proširavanje djetetovih interesa – umjesto da se protivimo djetetovoj uporabi interneta, iskoristimo ju kao priliku za proširivanje njegova interesa

Chatomania

Što je i kako funkcionira?

Chat je oblik komunikacije koja se ostvaruje istodobno pomoću računalne tipkovnice umjesto tradicionalnih sredstava.

Za pristup može se koristiti nickname ili nadimak, vlastiti grafički simbol. Na taj način, iako je u kontaktu, osoba može ostati anonimna.

Zbog mogućnosti da se pojedinac sakrije iza zamišljene osobnosti, chat je više društveni nego tehnološki fenomen.

U vremenu obitelji s jednim djetetom i dvorišta gdje automobili zauzimaju prostor djeci, chatanje je ponekad jedini način za sklapanje prijateljstva.

Kada chat postaje problem

Prvi pokazatelj neravnoteže jest količina vremena posvećena chatu.

Američki psiholog Stephen Kandall smatra da se treba zabrinuti ukoliko su prisutne dvije pojave :

  1. poveći broj sati provedenih u chatanju s tendecijom daljnjeg povećanja
  2. dijete se sve više osamljuje : nema prijatelje, slobodno vrijeme provodi kod kuće, dosadno mu je, ne zna što bi radilo, tužno je i depresivno

Kako se obraniti od “zločestih susreta” na mreži

Internet je pedofilima jedno od omiljenih područja, a procjenjuje se da ima više od 29.000 takvih stranica

Najčešći način da se uspostavi kontakt s djecom su chat linije. Skrivajući se iza nicknamea (nadimka) na chat liniji, pedofilima je lako zavarati djecu koja su, u većini slučajeva, slabo obaviještena.

Djelujući upravo na dječju naivnost te očaranost pustolovinama, kao i na njihovu želju za uspostavljanjem prijateljskih veza, chat linije su privilegirani kanali kojima pedofili uspijevaju uloviti svoje žrtve.

Ukoliko je dijete još maleno, jezik simbola je najbolji put da mu prenesemo poruku : “Čuvaj se opasnih susreta” na mreži. ( Posjednemo ga u krilo i ispričamo mu priču “Legenda o kapetanu bez vjeđa” , knjiga str. 77. )

Pravila za ispravno surfanje

  • ne smije biti umorno – ograničiti mu vrijeme i dogovoreno vrijeme odlaska u krevet uvijek bezuvjetno poštivati
  • mora biti pod kontrolom – zahtjevajmo da nas obavještava o svakom novom kontaktu uspostavljenom na mreži
  • mora se savjetovati s ostalima – čitajmo sa djetetom e – mailove koje prima
  • ne smije susretati nepoznate osobe – objasnimo mu da ne smije ni iz koga razloga prihvatiti susret s osobom koju je upoznala “online” bez našeg dopuštenja
  • ne smije odavati osobne podatke
  • mora se prepustiti vođenju starijih (ukućana) – neka chata samo u društvu neke odrasle osobe